DAMIR RADIĆ
Iskapanje radi afirmacije
Vinko Brešan, ‘Koja je ovo država’ (2018): Posve brešanovski, film ne propituje ‘autentične’ tuđmanovske temelje Hrvatske
Opus Vinka Brešana na idejnoj razini mogao bi se opisati ovako: ‘Zagrebi i pikni bučno da zazvuči duboko i bolno, ali zapravo suviše ne talasaj.’ U prvom razdoblju karijere suradnici u takvom pristupu bili su mu koscenaristi Ivo Brešan i Živko Zalar (potonji i direktor fotografije), a u drugom Mate Matišić. Formula je postavljena u prvijencu ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ – komedijsko, karnevaleskno demistificiranje Domovinskog rata u samoj je završnici sterilizirano patriotskim patosom, kad od metka JNA, koja time pokazuje svoju pravu ćud, pogiba nevini hrvatski pjesnik baš dok je recitirao Matoševe stihove o obješenoj Hrvatskoj. U ‘Maršalu’ preko Titova duha koketiralo se s jugoslavenstvom, partizanstvom i socijalističkom revolucijom, ali stvarne subverzivnosti nije bilo, tek humoran benigni osvrt na napuštenu i naruženu prošlost u kojoj autori nisu nazreli ni trunke emancipacijskog potencijala. ‘Svjedoci’, kao iskorak u čistu (ratnu) dramu, dodatno su ublažili ionako drastično ublaženu ‘adaptaciju’ slučaja Zec u romanu Jurice Pavičića ‘Ovce od gipsa’ koji je poslužio kao predložak, da bi se u ‘Svećenikovoj djeci’ na udaru našla Katolička crkva u Hrvatskoj, međutim kritika je bila vrlo stereotipna, na račun materijalne raskoši i pedofilije, dok je činjenica da je Crkva u Hrvata jedan od glavnih generatora nacionalizma ostala posve netaknuta. Ne čudi stoga što se isto ponavlja i u novom Brešanovu uratku, temeljenom na scenariju i dramama Mate Matišića.
‘Koja je ovo država’ ispod ‘provokativnog’ motiva iskapanja Franje Tuđmana iz njegova groba na Mirogoju i sahranjivanja na pravoslavnom seoskom groblju nudi zapravo Tuđmanovu afirmaciju. Ključna tematska os filma sadrži četvoricu očeva čiji su sinovi poginuli u zadnjem ratu i grobovi im se ne znaju, pa odluče iskopati prvog hrvatskog predsjednika da bi ga pokopali na tajnom mjestu te zatražili od državnih vlasti da pronađe grobove njihovih sinova, a oni će zauzvrat vratiti Tuđmana. Kradljivci Tuđmanova lijesa, međutim, gaje poštovanje prema pokojnom predsjedniku, a potpuno nepotreban motiv iskopanog i u Hrvatsku dopremljenog lijesa s posmrtnim ostacima Slobodana Miloševića služi samo tome da bi glavni među kradljivcima (Lazar Ristovski) uvrijeđeno i odlučno otklonio izjednačavanje Tuđmana i Miloševića; ekspliciranje tog otklona Brešanu i Matišiću očito je bilo vrlo važno. I lik suicidalnog generala (Nikša Butijer), koji pati zato što Hrvatska nije ispala u skladu s (braniteljskim) idealima, pozitivan orijentir nalazi u Tuđmanu, a da film ni na koji način ne sugerira da su očevi branitelja i očajni general žrtve iluzije o dobrom vladaru i ispravnim ciljevima, koje su iznevjerili vladarevi nasljednici. Upravo suprotno, ta iluzija kao da se podupire pa je kompletna hrvatska vladajuća garnitura prikazana sukladno općem, populističkom pogledu – političari su koristoljubive ništarije, sa stanovitim izuzetkom jednog ministra s grižnjom savjesti (Krešimir Mikić).
Iako ‘Koja je ovo država’ nije standardna komedija nego ponajprije sumorna satira s nemalo dramskih sastavnica, nijedan u mnoštvu likova nije izmakao plošnosti, a dio njih ni karikaturalnosti, korištenje apsurdizma prije svega funkcionira kao alibi za zanemarivanje motivacijske uvjerljivosti, dramaturgija koja isprva snažno koristi zamućivanje sna i jave po principu babuški od istog odjednom odustaje, a dojmljiva imaginativnost otvarajuće sekvence, ponajprije scene generalova samoubojstva utapanjem, u ostatku filma nestaje kao rukom odnesena. Subverzija s pozivanjem na ukidanje Republike Hrvatske to, naravno, nije, iza svega stoji tek čežnja za boljom državom, valjda na ‘autentičnim’ tuđmanovskim temeljima koje film, posve brešanovski, ne propituje.
Tekst je izvorno objavljen u Novostima
https://www.portalnovosti.com/filmska-kritika-iskapanje-radi-afirmacije