GLUMICA S RAZLOGOM: LIDIJA PENIĆ-GRGAŠ
Razgovarao: Dario Juričan
Vječno nasmijana i razigrana glumica Lidija Penić-Grgaš prve je ozbiljnije filmove snimila u Blanku. Njenu uigranu ekipu čine wunderkindredatelji Marko Bičanić i Karlo Vorih te producentica Veronika Milinović. Ima iskustva i s gerilskim projektima i s HRT-om, a nedavno je iz prve upisala ADU!
Kruži priča po gradu da si se počela baviti glumom da bi se mogla ljubit?
Moram priznati dobro pitanje za probiti led. Kako bi stari Latini rekli: Dum spiro spero. Dok dišem, nadam se. Šalu na stranu. S obzirom na činjenicu da sanjam o ovome poslu praktički od vrtića, a bavim se njime od svoje dvanaeste godine, motiv za bavljenje ovim poslom ipak nije bio takve prirode.
Igrala si u nekoliko romantičnih drama u Blanku?
Glumila sam u četiri Blankova filma: Lula & Bručke Igora Jelinovića Hana, Hano, Hanice i Čuvaj se šumice i vuka bez gubice Karla Voriha i Marka Bičanića te Advent Marka Bičanića.
Jesu li to romantične drame?
Prva tri filma su romantične drame. Likovi koje sam igrala nalaze se u fazi adolescencije i trude se odrasti. Temelji motiv koji se provlači kroz sva tri filma je tinejdžerski flert.
Biraš samo takve uloge?
Ne biram samo takve, ali takve su mi se uglavnom zasad nudile. Prihvaćam sve uloge koje mi se svide ili za koje smatram da bi bile zanimljiv glumački izazov.
Koju ulogu sanjaš, a koja bi ti bila noćna mora?
Po meni ni jedna uloga nije noćna mora ukoliko prihvatiš ulogu i dobro napraviš posao. A ove za koje me pitate sanjam li ih, ne sanjam. Radim na tome da ih dobijem. Primjerice, već se krčka da se napraviti hrvatska ekranizacija filma Girl interrupted.
Dosta snimaš gerilske filmove. Koja je razlika u setu profi i gerile?
Istina. Snimala sam dosta gerilskih, ali i pokoji profi film. Razlika je uglavnom materijalne prirode, ne profesionalne. Gerilske filmove snimala sam u sklopu Blanka, a profesionalne za HRT. Razlika je prvenstveno u količini opreme, zaposlenika, glumaca, statista i naravno, budžeta. Smatram da su oprema i budžet bitni, ali upoznala sam mlade ljude koji znaju što rade i koji su s malo opreme i minimalnim budžetom napravili jako kvalitetne i uspješne filmove. Uspješnije od velikog broja svojih kolega u Zagrebu i šire u Hrvatskoj.
Kad je najuzbudljivije na setu?
Meni nekako najuzbudljiviji trenuci su zadnji kadrovi koje snimamo i trenuci kad se međusobno bodrimo i navijamo jedni za druge. Istaknut ću nekoliko događaja. Kad sam na snimanju zadnjeg kadra filma Lula & Bručke trebala stajati na gajbi pive, a snimatelj Rino se morao vrtiti oko mene. Meni su noge odumirale, njemu ruke, ali smo se zajedno borili i uspjeli. Na snimanju Hana, Hano, Hanice u sceni kad me Anton ide napasti, a ja ga ošamarim. To mi je bilo jako uzbudljivo s obzirom da nikada prije nisam nikoga ošamarila, u sceni pjevanja kad je baka rekla da će nam pozvati policiju, i u sceni kod Arene na stepenicama. Smrzavali smo se. Producentica Veronika Milinović skoro se ugušila žvakom, redatelj Karlo Vorih plazio je po stepenicama uz pokoji uzdah, redatelj Marko Bičanić cijelo vrijeme nas je snimao i planirao kak će to staviti u blooperse, a ja, ja sam se ispričavala što snimamo i dalje zato što nisam mogla zapaliti cigaretu šibicama zbog vjetra. Kad smo snimili zadnji kadar filma Čuvaj se šumice i vuka bez glumice. Bilo je i statista na snimanju i svi smo nazdravili na kraju. I kad smo snimali Advent i pozvali trubadureu kadar. S obzirom da sam s Markom Bičanićem i Karlom Vorihom snimila tri filma, snimanja s njima su prekrasna. Ekipa je uvijek opuštena, možemo se oko svega dogovoriti i nikad nije bilo nekih većih problema.
Trenutak kada si poželjela pobjeći sa seta je..?
Kad sam vidjela tanjur pun ničega, kad sam vidjela da ćemo snimati na stepenicama kod Arene na -15 stupnjeva, kad sam stajala na gajbici pive 45 minuta, kad sam morala, kad sam skoro pala s Ianovog vrata na snimanju Hane i meni najdraže kad sam mojala pojesti kilu jagoda pa su se derali na mene da moram još kad sam rekla da mi nije dobro 🙂
Upisala si ADU. Primljena iz prve. Koja je tajna? Jesi se dugo pripremala? Kakva je ekipa?
Neka velika tajna ne postoji. Tajna je u tvome stavu. Cijeli sam život u tome i stvarno sam odlučila da to želim. Prijavila sam samo glumu u Zagrebu i rekla ili to ili idem raditi negdje pa se vratiti iduće godine natrag. Taj je stav bio djetinjast, ali to je bio moj stav i ja sam stajala iza te odluke. Ali ne samo te odluke, već i iza pametnije odluke da ću raditi na sebi i obogaćivati svoj talent. Pripremala sam se intenzivno godinu dana. Red, rad, disciplina, maksimalna koncentracija i ono najbitnije vjera u sebe i to što radiš. Kad kažem vjera u to što radiš,ne mislim da trebamo biti slijepo sigurni da je to što radimo genijalno zato što s takvim stavom nema napretka. Trebamo vjerovati da možemo bolje, ali poštovati svoj rad. Kolege su stvarno super, ne mogu se žaliti.