HORMONALNA EKSPLOZIJA: GENETIKA FILMOVA O ODRASTANJU
AUTORICA: VALENTINA LISAK
„Mladost je u potpunosti eksperimentalna“, napisao je svojedobno poznati autor romana za mlade Robert Louis Stevenson. U svom eseju on uzdiže neizvjesnost mladosti, njezinu znatiželju, žeđ za novim iskustvima i kapacitet za snažnim osjećajima. Stevenson je svoju entuzijastičnu izjavu napisao 1888, no ona i danas odražava način na koji se mladost pretežno percipira i prikazuje u popularnoj kulturi – od mladih se traži pustolovnost i iskušavanje granica, svojih i društvenih, sve dok se njihova pobuna naposljetku ne pokori društvenom ustroju koji im je tu slobodu omogućio. Unutarnji paradoksi odrastanja, kao njegove percepcije u medijima, umjetnosti i popularnoj kulturi, neiscrpan su izvor tema kojima bismo mogli popuniti nekoliko izdanja Filmonauta. No odlučili smo se osvrnuti na neke od najčešćih filmskih pristupa ovom formativnom razdoblju.
Pripremajući ovaj broj Filmonauta, jedan od prvih problema s kojima smo se susreli bio je kako u tematskom okviru definirati tako opsežan pojam. Što su to filmovi o odrastanju i jesu li isto što i filmovi za mlade? Tko su njihovi protagonisti? Za potrebe ovog temata pod filmove o odrastanju ubrajamo naslove u čijem su centru djeca i mladi kao fokalizatori radnje i njezini aktivni sudionici. Njihova dob u pravilu ne prelazi rane dvadesete, kada se po ustaljenim društvenim konvencijama smatraju odraslima te se od njih očekuju samostalnost i odgovorno stupanje u društvo. Proces integracije jedna je od okosnica priča o sazrijevanju, čiji je temeljni dramaturški zahtjev karakterističan za bildungsroman – razvoj, promjena, odnosno transformacija junaka. No što kada integracija ne uspije, a razvoj izostane; smatra li se tada odrastanje neuspjelim i možemo li uopće govoriti o filmu o odrastanju? Ovo pitanje prvenstveno se odnosi na filmove koji iznevjeravaju drugi zahtjev, jer odrastanje može ići i u smjeru odbacivanja društva, no i tada ono podrazumijeva određenu promjenu.
[Nevinost djetinjstva]
Protagoniste filmova o odrastanju moguće je ugrubo podijeliti u dvije skupine: djecu i adolescente. Glavna razlika ovdje svakako su godine, ali i tipične teme koje se problematiziraju ovisno o starosti likova, kao i pristupi njihovim prikazima. Međutim, ni ovdje granice nisu čvrsto postavljene. Počeci prikaza djece na filmu sežu do samih početaka medija, a moguće ih je locirati još u fotografiji i viktorijanskoj zaluđenosti dječjim likom. Stoga je sasvim razumljivo da se među najranijim primjerima nalazi upravo Alisa u Zemlji čudesa (Alice in Wonderland, 1903) britanskog redatelja Cecila Hepwortha – prva u nizu adaptacija popularnog romana Lewisa Carrolla snimljenih prije dolaska zvučnog filma. Već se tada kreirala određena slika djeteta kao nevinog stvorenja čiji se poriv za kršenjem pravila shvaća kao nestašluk i izraz znatiželjnog, pustolovnog duha. Ta percepcija u srednjostrujaškom se filmu održala sve do danas.
No dok je figura djeteta u fotografiji 19. stoljeća bila komodificirana kao predmet promatranja, poput umjetničkog djela uz koje su se vezale i određene vrijednosti poistovjećene s razdobljem djetinjstva, u filmskom je mediju ono postalo aktivni subjekt i promatrač. U toj poziciji djeca nose ulogu kritičkog subjekta koji svojom neiskvarenom i neposrednom perspektivom, ujedno i pomalo naivnom, razotkriva mane i iskvarenost društva odraslih, često pritom i sam postajući žrtvom njegovih previranja. Filmovi poput Zabranjenih igara (Jeux interdits, 1952) Renéa Clémenta ili Ivanova djetinjstva (Ivanovo detstvo, 1962) Andreja Tarkovskog izrazito se efektno i uspješno koriste spomenutim srazom, suprotstavljajući užase rata ranjivom dječjem iskustvu. Gubitak dječje nevinosti i utjecaj koji uža i šira zajednica imaju na djetinjstvo motivi su koji se javljaju u brojnim filmovima kao kritika društva, izazivajući pritom često i snažnu emotivnu reakciju. Neil Jordan tako će u Malom mesaru (The Butcher Boy, 1998), crnohumornoj drami ispunjenoj nasiljem i elementima fantazije, prikazati postupni psihički slom dječaka koji odrasta opterećen teškom disfunkcionalnosti svoje obitelji u okruženju ništa uravnoteženije zajednice malenog irskog grada.
Odnosom formativnog razvoja djeteta i društva u previranju pobliže će se pozabaviti Višnja Vukašinović u tekstu o Doviđenja, djeco (Au revoir les enfants, 1987) Louisa Mallea, redatelja čiji šaroliki opus sadrži čitav niz filmova o odrastanju.
[Buntovnici u nastanku]
Mada suočavanje s okrutnom stvarnošću u neku ruku smješta dječje likove u poziciju nemoćne žrtve, oni ipak redovito preuzimaju aktivnu ulogu u vlastitoj priči, a krajnji izraz te aktivnosti javlja se u obliku bunta protiv rigidne opresije i neuroza društva odraslih. Ako kod manje djece kršenje pravila ima konotacije bezazlene nestašnosti, kod adolescenata ono poprima subverzivniju dimenziju koja, ako se ne ukroti, postaje opasna po društvo, njegov ustroj i temeljne vrijednosti. Od Truffautova Antoinea Doinela (400 udaraca /Les quatre cents coups, 1959/), preko Kubrickova Alexa (Paklena naranča /A Clockwork Orange, 1971/), do Korineovih klinaca na praznicima (Spring Breakers: proljetno ludilo /Spring Breakers, 2012/), povijest filma puna je ikoničkih mladih lica koja prezirno i povremeno s entuzijastičnom brutalnošću probijaju okvire umjesnog i dozvoljenog.
400 udaraca (1959)
Jedan od značajnijih ranih filmova o pobunjenoj mladosti jest Nula iz vladanja (Zéro de conduite, 1933), srednjometražno ostvarenje Jeana Vigoa o dječacima u internatu koji se, trpeći zlostavljanje ravnatelja i učitelja, napokon pobune protiv represivne strukture te odgojno-obrazovne ustanove. Odbacivši klasični fabularni pristup, Vigo je kreirao fragmentarno i eliptično djelo nadrealne atmosfere u kojemu se magični trikovi izvode uz pomoć trikova kamere, zahvaljujući čemu čarolija filma postaje analogna zaigranoj čaroliji djetinjstva. Centralna za film snovita je scena pobune u kojoj mladi učenici, zamijenivši crne uniforme za bijele spavaćice i okruženi vrtlogom bijelog perja, nesputano jurcaju školom i simbolički razapinju jednog od učitelja. Oni sami nalik su malim anđelima, čime se podcrtava nevinost njihove pobune protiv pokvarenog autoriteta. Struktura filma dosta duguje i činjenici da je prešao dogovorenu duljinu te je trebao biti skraćen. Vigo je odlučio zadržati poetične scene nauštrb narativne fluidnosti i jasnoće, što je rezultiralo još intenzivnijom košmarno snovitom estetikom anarhističkog svijeta mališana u sukobu s raspojasanim autoritetom odraslih.
NULA IZ VLADANJA (1933)
Snimljen 35 godina kasnije, Kad bi…. (If…., 1968) Lindsayja Andersona nastavlja se na ideju anarhijske revolucije mladih. Ovaj put protagonisti su adolescenti smješteni u prostore muškog internata u kojem ravnatelj red održava preko pažljivo i strogo uređene hijerarhije samih učenika. Obilato se služeći fizičkim nasiljem i oblicima psihičkog zlostavljanja, stariji i uspješniji na kratkoj uzdi drže one mlađe i manje uspješne. Zatočeni unutar debelih zidova internata, glavni lik Travis i njegova ekipa otpadnika piju, puše, bježe u grad, kradu i općenito ignoriraju pravila. No ono najgore – nezainteresirani su, čime obezvređuju cijeli sustav u kojem žive, i upravo je to razlog zbog kojeg ih se kažnjava. Travis i njegovi prijatelji odluče izvesti ustanak protiv buržujskog konformizma britanskog društva, međutim njihova je revolucija nasilnija i šokantnija od one iz Nule iz vladanja te oni u mahnitoj ekstazi izvedu krvav pokolj nad ostalim učenicima, profesorima i gostujućim dostojanstvenicima. Prikladno snimljen u vrijeme studentskih prosvjeda u Parizu, film je unatoč redateljevu otporu postao simbolom tog pokreta.
KAD BI… (1968)
[Teen angst]
S druge strane Atlantika, tema mladenačkog bunta prvi je put u popularnoj svijesti snažno zaživjela 50-ih, izlaskom filmova Divljak (The Wild One, 1953) Lászla Benedeka i Buntovnik bez razloga (Rebel Without a Cause, 1955) Nicholasa Raya. Napadani i cenzurirani diljem svijeta, filmovi su postali amblemi pobunjene mladosti, a njihovi glavni glumci – Marlon Brando i James Dean – idoli adolescentskog nemira i tzv. teenage angsta. U svom otporu starijim generacijama redatelja francuski su novovalovci pronalazili inspiraciju u ovim hollywoodskim filmovima, u čijim su antijunacima na neki način prepoznavali i same sebe.
S razvojem kulture šoping-centra (the mall), središnjeg mjesta okupljanja američke mladeži, koja je ondje na jednom mjestu imala sve što im je potrebno za zabavu i druženje, uključujući i kina, 80-ih i 90-ih godina nastavio se trend filmova o mladima i za mlade. Teen filmovi poput Kluba ranoranilaca (The Breakfast Club, 1985), Slobodan dan Ferrisa Buellera (Ferris Bueller’s Day Off, 1986), Zlatno doba u Ridgemontu (Fast Times at Ridgemont High, 1982), Šesnaest svijeća (Sixteen Candles, 1984), Djevojke s Beverly Hillsa (Clueless, 1995) razorni su adolescentski nemir delinkventnih junaka iz 50-ih profiltrirali u humorom ublaženu vanilla pobunu u kojoj kršenje pravila postaje oblik više-manje benignog otpora i zabave, a nelagoda odrastanja jedan od izazova koje treba savladati na hormonalnom putu prema odraslosti, samoispunjenju i pripadanju. To ne znači da se nisu bavili ozbiljnim temama i problemima s kojima se suočavaju mladi, no činili su to na lako probavljiv način u kojem se razdoblje djetinjstva i adolescencije gledalo kroz romantizaciju i nostalgiju, kao razdoblje izuzetne slobode. Ovom temom podrobnije se pozabavila Ivana Mihaela Žimbrek u svojoj analizi kultnog uratka Richarda Linklatera Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused, 1993).
KLUB RANORANILACA (1985)ff
Užasi odrastanja
Pitanja konformizma, seksualnog sazrijevanja, represije i drugih užasa odrastanja tema su čitavog niza tinejdžerskih horora od 70-ih naovamo. Carrie (1976), The Slumber Party Massacre (1982), Opasne čini (Craft, 1996), Ukleti lijenčina (Idle Hands, 1999) te recentniji To dolazi (It Follows, 2014) svaki se u svom modusu bavi problemima odrastanja i uklapanja, pri čemu im je zajedničko shvaćanje sazrijevanja kao prijelomnog razdoblja bolnih preobražaja, psihičke i fizičke rastrganosti te neprestane nelagode i osjećaja ugroženosti.
CARRIE (1976)
Izgubljeni dječaci (Lost Boys, 1987) Joela Schumachera prikazuje pubertet kao proces povampirenja, prepuštanja nekontroliranim nagonima, slijeđenje krda i vođe (oblik dobrovoljnog ispiranja mozga) te, naposljetku, učenje kako preuzeti kontrolu nad vlastitim transformiranim tijelom i njegovim porivima. Analognim motivom mutacije u predatorsku zvijer koristi se i film Sestre iz pakla (Ginger Snaps, 2000) Johna Fawcetta, u kojem mlada djevojka nakon ugriza vukodlaka počinje proživljavati ekstremne tjelesne i fizičke promjene, što utječe i na njezin do tada veoma blizak odnos sa sestrom. Problemom konformizma i pritiska okoline u formiranju adolescentskog ja na sličan se način bave dvije horor-komedije iz 1998. koje uzorno uklapanje/ukalupljivanje u zajednicu prikazuju kao oblik zastrašujućeg ispiranja mozga od strane odraslih autoriteta, ali i vlastitih kolega – to su Prijeteće ponašanje (Disturbing Behavior) Davida Nuttera i Dosje Alien (The Faculty) Roberta Rodrigueza. O potonjem više možete pročitati u tekstu Diane Robaš Ja nisam izvanzemaljac, ja sam nezadovoljan.
Naposljetku, kako je čin transformacije/promjene lika ključan element u prikazima sazrijevanja, bilo da je riječ o pobunjenoj mladeži, kritici društva ili pak totalnoj romantizaciji ovog razdoblja, izostanak promjene nosi snažan retorički potencijal u filmovima o odrastanju. Neki od reprezentativnih ostvarenja svakako su ona Harmonyja Korinea, počevši s Klincima (Kids, 1995) u režiji Larryja Clarka, a za koji je tada devetnaestogodišnji Korine napisao scenarij.
KLINCI (1995)
Film prati besciljan dan u životu njujorških tinejdžera prepuštenih samima sebi, a koji vrijeme ubijaju neodgovornim seksom, drogom i alkoholom s prijetnjom AIDS-a, koji im poput Damoklova mača visi nad glavama. Korine se temi mladosti u paralizi vratio i kao redatelj u nekoliko narednih filmova, najupečatljivije u kontroverznom Gummu (1997), o čemu detaljnije piše Tamara Kolarić u članku Made in the USA. Odsutnost razvoja lika u navedenim naslovima povlači za sobom teme statusa quo, deziluzioniranosti, otuđenosti i života bez prave budućnosti, stoga kao dramaturški odabir djeluje kao oštra kritika društva i njegovih vrijednosti, potvrđujući istovremeno subverzivnu snagu mladosti da ogoli mehanizme koji je oblikuju, ali i jednako snažnu sposobnost da te iste mehanizme učvrsti i perpetuira.
Valentina Lisak
Članak je izašao u 16. broju Filmonauta. Jednogodišnja pretplata na 3 broja Filmonauta iznosi 60 kuna. Izdavač Filmonauta je udruga Filmonaut, a pokretač Blank_filmski inkubator.