MUNJENI I ZBUNJENI: NOSTALGIJA TINEJDŽERSKOG LJETA

MUNJENI I ZBUNJENI: NOSTALGIJA TINEJDŽERSKOG LJETA

AUTORICA: Ivana Mihaela Žimbrek

Richard Linklater sazrijevanje na filmu pretvorio je u pravu umjetnost kultnog. Poznat po otkačenim prikazima mladeži iz predgrađa čija se glavna zanimacija najbolje može opisati kao „ubijanje vremena“, Linklater je još filmom Slacker (1991) ostavio značajan biljeg na nezavisnom filmu 90-ih. U ovom se broju bavimo njegovim vjerojatno najcitiranijim ostvarenjem, koje je prošle godine dobilo i svojevrsni nastavak u filmu Te lude 80-e!! (Everybody Wants Some, 2016). Munjeni i zbunjeni nostalgičan su pogled na turbulentne 70-e, obilježene pokretima za ljudska prava pogonjenima mladenačkim idealizmom i buntom protiv represivnog sustava. Linklaterovi srednjoškolci napušeni su marginalci, stidljivi štreberi i nedodirljivi popularni klinci. Oni su politički osviješteni, blaženo nezainteresirani, povlašteni i tlačeni. Ukratko, civilizacija u malom i budućnost društva, a iz perspektive 1993, kada je film snimljen, i komentar na njegovu sadašnjost.

Kao jedni od temeljnih iskustava adolescencije, obredi inicijacije tvore neizostavnu konvenciju žanra tinejdžerskog filma. Riječ je prvenstveno o, za američki obrazovni sustav karakterističnom, nasilnom ritualu hazinga koji maturanti orkestriraju za buduće prvašiće kao način uvođenja u nova pravila igre srednjoškolskog univerzuma.

Iako prikaz dominantno američkog, bjelačkog i muškog iskustva otvara područje problematizacije navodno univerzalnog osjećaja nostalgije koji film evocira, u konačnici je ipak neupitno kako pitanje (pri)sjećanja tvori njegovu važnu značenjsku dimenziju, prisutnu i u većem broju drugih filmova iz Linklaterova opusa.

 

Od poganskih običaja, preko brojnih romana, pop-pjesama i drugih kulturnih proizvoda, pa sve do članaka iz Cosmopolitana, ljeto uvijek iznova uspijeva potvrditi svoju reputaciju magičnog godišnjeg doba kada sve postaje moguće. Odmak od uobičajenih životnih pravila i struktura te promjena ustaljenog ritma svakodnevice sa sobom donose mitsko obećanje o svim (ne)mogućim avanturama i prilikama koje bi mogle iz temelja promijeniti naš život. Nad zadnje se dane ljeta zato uvijek nadvija sjena pitanja o tome jesmo li napravili sve što smo mogli za vrijeme tih čarobnih dana, koje više nikada nećemo moći ponoviti, kada se s tugaljivom čežnjom prisjećamo vremena koje se, iako je tek završilo, sada čini tako dalekim.

Gorko-slatka atmosfera kraja ljeta još je intenzivnija pojava u tinejdžerskim životima, kada kraj jednog godišnjeg doba više ne predstavlja samo trenutak povratka u školske klupe, već zadobiva i širi značaj završetka jednog životnog razdoblja. Kraj ljeta tako se simbolično podudara s krajem čitavog razdoblja adolescencije, nakon čega slijedi prijelaz u strašnu i nepoznatu odraslost, kojom se gubi sve što se otprije poznavalo. Upravo je simbolična veza između transformativnog potencijala ljeta i tinejdžerskog odrastanja učinila ovaj fenomen privlačnom temom koja je postala središtem i brojnih filmova o odrastanju.

ROMANTIZACIJA PROŠLOSTI

 U filmskom kanonu odrastanja i sazrijevanja značajno mjesto zauzima sada već kultni uradak Richarda Linklatera Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused, 1993), koji prati posljednji školski dan grupe tinejdžera iz predgrađa teksaškog grada Austina sredinom sedamdesetih godina. Iako u trenutku izlaska nije doživio uspjeh u kinodvoranama, Munjeni i zbunjeni s vremenom je postao jedna od ključnih točaka američke popularne kulture, s citatima koji su ušli u svakodnevnu upotrebu i glumačkom postavom koja je u međuvremenu uglavnom postala planetarno poznata.

U filmskoj povijesti žanrovski sličnih uradaka, Munjeni i zbunjeni čini se kao mlađi i nešto zločestiji brat Američkih grafita (American Graffiti, 1973) Georgea Lucasa. Oba filma nastala su pod snažnim utjecajem osobnih iskustava samih redatelja: Američki grafiti snimljeni su sedamdesetih godina i prate događaje koji se zbivaju ranih šezdesetih, a Munjeni i zbunjeni čine to isto, ali s pomakom od dvadeset godina. Vremenski raspon radnje koju pri tome prikazuju iznimno je kratak i pruža pogled na tek jednu, ali značajnu večer tinejdžera iz američkog predgrađa, kojom dominira pažnja pridana oživljavanju tinejdžerske kulture karakteristične za navedena razdoblja. Ona se očituje ponajviše u gotovo opsesivnoj detaljnosti u (re)kreiranju prepoznatljivih toposa adolescentskih života, kao što su srednja škola, nogometno igralište i lokalni drive-in, ali i drugih artefakata tinejdžerske kulture, poput automobila, odjeće te, u najvećoj mjeri, glazbe, zbog čega se soundtrackovi za oba filma doimaju kao ultimativni vodiči kroz reprezentativnu glazbu šezdesetih odnosno sedamdesetih godina. Ostvarivanje takve potpune uronjenosti u obilježja određene dekade smanjuje distancu između gledatelja i filma, a shodno tome i pojačava efekt nostalgije, što je prisutno i u drugim primjerima ovoga žanra, kao što su Ostani uz mene (Stand By Me, 1986) Roberta Reinera (smješten u kasne pedesete) ili nešto noviji Wet Hot American Summer (2001) Davida Waina (smješten u osamdesete).

Međutim, za razliku od Američkih grafita, gdje prikaz odrastanja poslijeratne baby boom generacije završava mračnim epilogom u osvit rata u Vijetnamu, Munjeni i zbunjeni predstavljaju opušteniji i iskreniji pogled na tinejdžersku svakodnevicu lišen dramatičnih preokreta. Dvadeset i osmi svibnja 1976. godine u jednom teksaškom predgrađu (datum koji je istovremeno precizan, ali u ulozi „zadnjeg dana nastave“ također univerzalan) oblikovan je kao mozaik tinejdžerskih života, s brojnim likovima i različitim manjim epizodama koje kroje narativ u kojem se „ništa posebno ne događa“. Likovi su grupirani na osnovi kastinskog sustava američke srednje škole, s prepoznatljivim navijačicama, sportašima, štreberima i burnoutima (u ovom slučaju sada već stonerska ikona Slater /Rory Cochrane/), u čijem se središtu nalazi lik Randalla „Pink“ Floyda (Jason London) kao poveznice između ovih različitih slojeva. U njima se pri tome mogu očitati dvije razine priče o odrastanju, jedne u kojoj su protagonisti budući maturanti (seniors), a druge budući prvašići (freshmen). I dok se maturanti pripremaju na završetak srednje škole, a time i prijelaz iz tinejdžerstva u zrelo doba, prvaši tek trebaju ući na teren adolescencije i naučiti pravila igre.

OBREDI INICIJACIJE I PRAVILA IGRE

 Munjeni i zbunjeni uspješno dočarava arhetipske sukobe adolescencije, poput želje za slobodom i individualizmom suprotstavljenih pravilima autoriteta i uklapanju u kolektiv. Nogometaš Pink tako odbija potpisati trenerov zavjet o tome kako preko ljeta neće piti i pušiti – za njega je princip važniji od pragmatičnosti. S druge strane prvašić Mitch, koji funkcionira kao Pinkov svojevrsni duhovni nasljednik, uspješno se inicira u „tipični“ tinejdžerski život konzumacijom prvog piva, jointa i poljupca – motiva koji se i inače učestalo nalaze u ulozi simboličnih putokaza prema novim stadijima odrastanja.

Paralelno njima detaljno su izloženi i više formalizirani obredi inicijacije koji, kao jedni od temeljnih iskustava adolescencije, tvore neizostavnu konvenciju žanra tinejdžerskog filma. Riječ je prvenstveno o, za američki obrazovni sustav karakterističnom, nasilnom ritualu hazinga koji maturanti orkestriraju za buduće prvašiće kao način uvođenja u (nova) pravila igre srednjoškolskog univerzuma. Za razliku od transformativnog potencijala individualiziranih iskustava, nametnuti kolektivni karakter ovoga obreda, koji uključuje posramljujuće prakse lupanja drvenim palicama te polijevanja kečapom i jajima, ne funkcionira kao čin sazrijevanja, već metoda uspostavljanja ustaljenih hijerarhijskih struktura tinejdžerstva. Prevladavajuće reakcije uglavnom obuhvaćaju cikličko pokoravanje i preuzimanje zadanih uloga, dok odstupanja koja se javljaju kod nekih likova izgrađuju širu sliku njih kao pojedinaca i njihova načina funkcioniranja u društvenim strukturama. Ta odstupanja javljaju se u vidu neprihvaćanja i bunta, ali i izuzetno agresivnog provođenja rituala kod likova poput nogometaša O’Banniona (Ben Affleck) koji, nakon što padne godinu, na taj način želi ponovno uspostaviti svoj dominantni status u odnosima moći.

Neovisno o tome, zadnji školski dan u osvit ljetnih praznika također predstavlja i trenutak iznevjeravanja očekivanih obrazaca, pa tako popularni likovi prestaju biti zadovoljni situacijom u kojoj se trenutačno nalaze (Pink: „Ako ikada o ovome počnem govoriti kao o najboljim danima svoga života, podsjeti me da se ubijem.“), dok nasuprot njima srednjoškolski intelektualci Mike (Adam Goldberg), Tony (Anthony Rapp) i Cynthia (Marissa Ribisi) odluče cinizam zamijeniti uživanjem u trenutku (Cynthia: „I’d like to quit thinking of the present, like right now, as some minor, insignificant preamble to somethin’ else.“), a u konačnici svi negativni aspekti padaju u zaborav, nadjačani atmosferom bezbrižne adolescencije. Ona, kako to obično biva, svoju kulminaciju u filmu doživljava u obliku tuluma ispod rasvjetnog tornja (tzv. moontower), romantiziranog ostatka jednog arhaičnog oblika noćne rasvjete (zanimljiva trivija: jedini grad na svijetu koji još uvijek ima rasvjetne tornjeve upravo je Austin!), koji orkestrira nešto stariji David Wooderson (Matthew McConaughey). S plavim brkovima i majicom konzervativnog rokera Teda Nugenta, Wooderson je jedan od ikoničnih likova proizašlih iz Linklaterove radionice, ali i čitavog kanona filmova o odrastanju. Za jedne junak, a za druge creeper s afinitetom za srednjoškolke, Wooderson djeluje upravo kao pomalo ljigav mudrac adolescencije, čija je svaka izgovorena rečenica samo još jedan aforizam koji tinejdžeri trebaju upamtiti. Njegov stav „carpe diem“ određuje atmosferu čitave večeri, a na kraju donosi i najvažniju poruku za Pinka i ostatak ekipe o tome kako, usprkos svemu, „You just gotta keep livin’ man, L-I-V-I-N.“

FILM KAO SJEĆANJE

 Činjenica da su negativna iskustva tinejdžerskog života prikazana kao zanemariva ili pak doživljena samo kao manji dio inače uglavnom pozitivnog procesa odrastanja uvelike doprinosi nostalgičnom obilježju cjelokupnoga filma, koji i sam djeluje poput jednog dužeg bljeska iz prošlosti. Pam Cook u studiji Screening the Past: Memory and Nostalgia in Cinema (2005) tvrdi: „Filmski tekstovi ne koriste se nužno sjećanjem samo na fikcionalan način, oni također utjelovljuju sjećanja“, što je teza koja se u velikoj mjeri može primijeniti na film Munjeni i zbunjeni. Detaljnost uvodnih scena koje prikazuju narančasti Pontiac kako ulazi na školsko parkiralište, tinejdžerku koja mota joint i plave išarane ormariće u srednjoškolskim hodnicima, popraćene hrapavim glasom Stevena Tylera u pozadini koji rasteže stihove Aerosmithove uspješnice Sweet Emotion, imaju učinak sličan Proustovim kolačićima madeleine umočenima u lipov čaj – oni poput vremeplova imaju potencijal vratiti gledatelja/icu u njegovo/njezino vlastito tinejdžersko doba čak i ako se on/a ne može u potpunosti povezati s onime što vidi na filmskom platnu. Iako prikaz dominantno američkog, bjelačkog i muškog iskustva definitivno otvara područje problematizacije navodno univerzalnog osjećaja nostalgije koji film evocira, u konačnici je ipak neupitno kako pitanje (pri)sjećanja tvori njegovu važnu značenjsku dimenziju, prisutnu i u većem broju drugih filmova iz Linklaterova opusa, kao što su Prije svitanja (Before Sunrise, 1995), Probuđeni život (Waking Life, 2001) ili Odrastanje (Boyhood, 2014). Kao što je to Chuck Klosterman dobro opisao u eseju za Criterion Collection, „Munjeni i zbunjeni nije film o tome kakve su stvari bile, Munjeni i zbunjeni je film o tome kako su stvari zapamćene.“ Uz prstohvat karakteristično ljetnog osjećaja nostalgije, razdoblje adolescencije tako jedino i može djelovati kao idealizirana pripovijest o samo najluđim tulumima i najboljim pjesmama. Za razliku od Pinka, koji odbija tinejdžerstvo smatrati najboljim razdobljem svojega života, kod gledatelja dolazi do upravo suprotnog efekta – buđenja nostalgične čežnje za periodom koji zasigurno nije bio idiličan, ali ga se prisjećaju kao da jest.

Usprkos tom momentu idealizacije, privlačnost filma Munjeni i zbunjeni rezultat je i osjećaja realističnosti koji uspostavlja kod gledatelja. Jednostavnost filmskog stila s klasičnim linearnim tijekom radnje stvara atmosferu prirodnosti, zbog koje se prikazi adolescentskih avantura još više čine kao da su se one uistinu mogle dogoditi, što nije iznevjereno ni njegovim završetkom koji je, umjesto pompoznim zaključcima, obilježen kupovinom karata za koncert omiljenog rock-benda kao činom udaljenim od velikih moralističkih poruka. Baš kao što film započinje scenom dolaska na školsko igralište, tako i završava prizorom tinejdžera koji automobilom odlaze iz predgrađa. Pri tome ih još jednom, kao i mnogo puta prije toga, prati važan glazbeni broj, čiji se stihovi mogu smatrati i glavnim motom ljeta: Slow ride, take it easy.

 

Ivana Mihaela Žimbrek

Članak je izašao u 16. broju Filmonauta. Jednogodišnja pretplata na 3 broja Filmonauta iznosi 60 kuna. Izdavač Filmonauta je udruga Filmonaut, a pokretač Blank_filmski inkubator.