NASLJEĐE TIŠINE
RAZGOVOR S JOSHUOM OPPENHEIMEROM
Razgovarao: Miro Frakić
Trebalo je devet godina pripremanja, snimanja i montiranja preko 1200 sati materijala da bi se Joshua Oppenheimer, američki redatelj s adresom u Kopenhagenu, konačno odvažio izaći s dvosatnim Činom smaknuća (The Act of Killing, 2012). Kontroverzni se film o masovnim ubojstvima u Indoneziji tijekom 60-ih, zajedno s nastavkom Pogled tišine (The Look of Silence, 2014), pokazao kao pravi tour de force čiji je odjek daleko nadživio prosječni festivalski život. O traumama, sumnjama i mogućnosti iskupljenja s autorom smo razgovarali za vrijeme 23. Sarajevo film festivala, na kojem su, u sklopu programa Posvećeno, prikazana oba filma.
Moji filmovi doveli su do transformacije utoliko što se promijenio način na koji Indonežani pričaju o svojoj prošlosti. U određenim su školama čak postali dio jednog novog kurikuluma, alternativnog onome koji stigmatizira žrtve.
Ako govorimo o moralnom aspektu dokumentaraca naspram fikcije, mislim da je, kao što je Viktor Kossakovsky rekao, dokumentarna forma jedina umjetnost u kojoj svaki estetski element uvijek ima etičke aspekte, a svaki se etički aspekt može estetski upotrijebiti.
Svoja dva filma napravio sam u znatnoj mjeri kao odgovor na zatvor u Abu Ghraibu. Imam osjećaj da je Trumpov predsjednički mandat neizbježna posljedica svega čega sam se doticao u svom radu i pokušavao riješiti. J.OPPENHEIMER
Kakav je bio proces snimanja ovih, kako ih nazivaš, „grozničavih snova“?
Bilo je usamljeno. Osim sumnji koje inače dolaze uz kreativni rad, ovdje je postojala i sumnja u samog sebe, usamljenost koja se javlja kada cijelu mladost posvetiš radu na nečemu što ćeš vidjeti tek na kraju desetogodišnjeg procesa. Na samom početku, od 2003. do 2011., zapravo nismo ni imali pravu potporu, već smo radili s vrlo malenim budžetima i bilo je iznimno teško zadržati potrebno samopouzdanje. Stvari ostave dubok trag na nas a da toga nismo ni svjesni. Iako noću nismo mogli zaspati, tijekom dana ne bismo uviđali da smo traumatizirani. Godina dana nesanice i noćnih mora, kao i svakodnevnog uvjeravanja da sam dobro, bila je teška i možda nesmotrena po moje mentalno zdravlje.
Kako si znao kada i gdje stati?
Usred snimanja Čina smaknuća, 2007. godine, imali smo puno snimljenog osobnog materijala s Anwarom Congom [pripadnikom paravojnih snaga koje su provodile ta smaknuća, op.a.], ali iz sigurnosnih razloga film još nismo proširili na paravojno okružje i strukturu moći u kojoj je djelovao. Imao sam vrlo fizički osjećaj krivnje i sumnje jer sam osjećao da od njega činimo žrtveno janje. S obzirom na to da smo imali dovoljno materijala, kolege su mi govorili da završimo snimanje. No inzistirao sam na nastavku, jer uvidio sam da postoji dodatan sloj u toj priči, koji je potreban da bismo ljudima uspjeli pokazati da u Indoneziji postoji deset tisuća Anwara. A kada mi je Adičiji je brat Ramli poginuo u masakru i postao svojevrsni simbol bezumnih smaknuća, op.a.] za vrijeme snimanja Pogleda tišine rekao da se želi suočiti s počiniteljima, isprva sam odbio. Postojala je sumnja u to je li film moguće distribuirati na siguran način, da ne našteti Anwaru ili Adiju, i trebalo je puno planiranja dok se nismo osigurali. Situacija u Indoneziji jest specifična, za razliku od ostalih diktatura u svijetu, jer na vlasti su isti oni ljudi koji su tolika smaknuća počinili.
ČIN SMAKNUĆA (2012)
S obzirom na sve rizike, kako ste pristupili samoj distribuciji filmova u Indoneziji?
Čin smaknuća nismo mogli pustiti u službenu distribuciju jer je za to bilo potrebno odobrenje od indonezijskog Odbora za cenzuru. Znali smo da bi tada bio zabranjen, a samim time bi i bilo kakvo njegovo prikazivanje ili posjedovanje u zemlji postalo kažnjivo. To bi pak bio dovoljan razlog paravojnim snagama da prekidaju projekcije i napadaju publiku. Stoga smo morali izgraditi mrežu zajednice, nevladinih udruga, sveučilišnih filmskih klubova te organizacija za ljudska prava. To smo postigli tako da smo film prikazali indonezijskim novinarima, koji su ga vrlo spremno primili i prekinuli pedesetogodišnju tišinu koja je obavijala ta smaknuća. To nam je poslužilo kao paravan za javne projekcije Čina smaknuća, ali je i omogućilo mnogo službeniju premijeru Pogleda tišine, pri čemu je Nacionalno povjerenstvo za ljudska prava u Indoneziji preuzelo službenu distribuciju. Međutim, to je potaknulo Odbor za cenzuru, koji je pod vojnom dominacijom, da Pogled tišine zabrani. Mada Čin smaknuća nije izričito zabranjen, oba je filma moguće skinuti besplatno u Indoneziji, te je svaki uspjelo pogledati na desetke milijuna ljudi.
POGLED TIŠINE (2014)
Misliš li da si filmovima uspio što promijeniti nabolje u Indoneziji?
Na neki način jesam, ali je taj napredak isto prouzrokovao određeni otpor. Filmovi su doveli do transformacije utoliko što se promijenio način na koji Indonežani pričaju o svojoj prošlosti. U određenim su školama čak postali dio jednog novog kurikuluma, alternativnog onome koji stigmatizira žrtve. Štoviše, indonezijska je vlada organizirala simpozij za preživjele i umirovljene vojne generale kako bi se susreli i razgovarali o strahotama, nakon čega je predsjednik naredio istragu masovnih grobnica. No problem je što je vojska, koja je žestoko protiv filmova, zapravo najviše suvereno tijelo u Indoneziji, a to u praksi znači da vojna diktatura još uvijek traje. Iako u teoriji postoje otvoreni izbori i relativna sloboda govora, da vojni general dođe na projekciju mog filma, primjerice, i naredi da se ustrijele svi prisutni, ne bi ga se moglo sudski goniti na civilnom sudu. S pravdom bi se morao suočiti jedino kad bi ga sama vojska odlučila kazniti. To znači da su vojne snage iznad zakona – one drže monopol nad nasiljem i naposljetku donose odluke. Od Čina smaknuća nisam se mogao vratiti u Indoneziju. Još uvijek primam prijetnje smrću od pristaša vođe paravojnih snaga, Yapta Soerjosoemarna. Istina jest da dolazi do sve veće razmjene priča i iskustava među Indonežanima koju se ne može zaustaviti, ali sumnjam da će u bližoj budućnosti doći do nacionalnog obračuna te pomaka prema istini i izmirenja.
ČIN SMAKNUĆA (2012)
Što nosi ta naslovna tišina? Odnosi li se ona na neiskazivost traume, nemogućnost da se nosimo s njom jezičnim putem ili na nešto više?
Mislim da je sam naslov pokušaj da se sažme zamisao iza mog filmskog projekta, a to je učiniti vidljivim inače nevidljive tragove tišine i straha; što oni čine jednoj obitelji, životima majke, oca i sina, pa i 50 godina kasnije. Trudio sam se pronaći dovoljno precizan vizualni jezik kojim bih uspio zabilježiti i opisati tu znakovitu tišinu, u bori na čelu Adijeve majke ili u načinu na koji se voda slijeva niz torzo Adijeva oca dok ga Adi kupa. A sama igra svjetla koja nastaje kroz pukotine u kući na neki način doziva duh ubijenog sina Ramlija u majčinu srcu. S druge strane, tu je i tišina kao posljedica ili proizvod straha i nju je potrebno razbiti. Ista dvojakost vrijedi i kod govora. Da bismo mogli oplakati svoju bol, tugu i gubitak, o nečem tako neizrecivom, mislim da moramo naučiti razgovarati, da se moramo truditi nositi s tim i podijeliti s drugima. No isto tako imamo govor kao zaglušujuće glasnu propagandu koja tvori tu istu tišinu. Počinitelji ne šute o svojim smaknućima; njihovo glasno hvalisanje preživjelima nameće tišinu.
U Činu smaknuća njihovu si teatralnost prikazao dosta izravno, ako ne i teatralno. Spomenuo si da si se time htio odmaknuti od uobičajene crno-bijele retorike u medijima, ali i industriji zabave, koja određene ljude shvaća ili pozitivno ili kao čudovišta. Koliko ti je u tom smislu bio važan dokumentaristički pristup?
Ako govorimo o moralnom aspektu dokumentaraca naspram fikcije, mislim da je, kao što je Viktor Kossakovsky rekao, dokumentarna forma jedina umjetnost u kojoj svaki estetski element uvijek ima etičke aspekte, a svaki se etički aspekt može estetski upotrijebiti. U širem smislu mislim da je važno napraviti distinkciju između eskapizma i umjetnosti kakva bi ona trebala biti, kao ogledalo koje nas tjera da se suočimo sa svojim najtežim, najbolnijim, povremeno i misterioznim istinama i problemima koje nam je teško artikulirati. Dokumentarci, upravo kao i igrani filmovi, mogu podilaziti toj vrsti eskapizma. Najčešći oblik toga, barem u igranom filmu, jest nešto što volim zvati „starwarsovskim moralom“, prema kojem se svijet dijeli u pozitivce i negativce. Takva se podjela zasniva na laži, jer svi smo mi ljudi. Čak i kod dokumentaraca napravljenih s najboljim namjerama isti se moral javlja utoliko što se u publici pokušavaju pobuditi herojski osjećaji, kao da su dobre osobe jer gledaju o patnji drugih. Po mom mišljenju, to nije umjetnost, nego također eskapizam.
Koliko je taj eskapizam opasan za umjetnost?
Nije da nužno smatram da nasilni filmovi jednostavno proizvode ili pravdaju nasilno ponašanje. Uzmimo za primjer Anwara Conga, koji priča o svojoj ljubavi prema filmovima s Elvisom Presleyjem, kako je s njih odlazio plešući po ulici i sretno ubijajući. Filmovi s Presleyjem možda nisu nasilni, ali jesu zatupljujući, moralno blesavi u smislu da, koliko god bili zabavni i puni vrlina, ponavljaju ideju o postojanju pozitivaca i negativaca na relativno bezazlen način. Anwar se koristi fikcijom i fantazijom, kao i glumom, da bi se distancirao od samog čina u trenutku smaknuća. U suprotnom on to ne bi bio u stanju učiniti.
Gledajući što se u posljednje vrijeme događa u SAD-u, a imajući na umu situaciju u Indoneziji, kako bi opisao svoj odnos prema rodnoj zemlji?
SAD jest moj dom i, iako ne živim tamo već 20 godina, zastrašujuće je kako trenutačna Trumpova vlada polarizira javnost te stvara animozitet na svim mogućim osima. Pogledamo li nedavni neonacistički marš, kao i popratni protuprosvjed, prilikom čega se bijeli nacionalist autom zabio u prosvjednike, ubivši jednu a ranivši 19 osoba, njegova izjava u kojoj osuđuje mržnju i nasilje „s obje strane“ zapravo je namjerna gesta podrške neonacistima, jer oni pružaju legitimitet njegovoj vlasti. Štoviše, tko god zaprijeti američkim korporativnim interesima vrlo se brzo proziva čudovištem. Sa zvijezdom reality-televizije kao predsjednikom, ovi su događaji simptomi neizbježne bolesti. Riječ je o vrhuncu svega prema čemu se SAD kreće još od kraja Drugog svjetskog rata, a pogotovo otkako je Reagan došao na vlast 1981. Dok u Indoneziji imamo počinitelje koji se na sva zvona hvale svojim ubojstvima, u SAD-u imamo predsjednike koji otvoreno podupiru torturu vodom na proglašenim čudovištima, koja „stoje na putu naših interesa“. Svoja dva filma napravio sam u znatnoj mjeri kao odgovor na zatvor u Abu Ghraibu. Imam osjećaj da je Trumpov predsjednički mandat neizbježna posljedica svega čega sam se doticao u svom radu i pokušavao riješiti.
POGLED TIŠINE (2014.)
Znači li to da ćeš objektiv kamere okrenuti prema problemima s kojima se trenutačno bori SAD?
Trenutačno pripremam svoj prvi igrani film, mjuzikl, koji je smješten u SAD i definitivno se dotiče tih pitanja. Radnog naziva Kraj (The End), događa se na samom svršetku svijeta i odvija se u bunkeru obitelji jednog milijardera. Okvirno je inspiriran Beckettovom dramom Sretni dani (Happy Days) i, malo manje, Svršetkom igre (Endgame). Songovi su puni očajničkog optimizma, baš kao i Winnie u Sretnim danima. To je moj prvi pokušaj da se uhvatim ukoštac s izopačenošću američke taštine i pohlepe koje se slavi po društvenim mrežama. Pitanje koje me zanima tiče se toga što se dogodi jednom kada se tip pohlepnog, koristoljubivog pojedinca prometne kao štovani ideal onoga čemu bismo svi trebali težiti. Ovakav bi se film mogao napraviti bilo gdje u svijetu trenutačno, jer takva je oligarhija već postala sustav na globalnoj razini.
Razgovarao: Miro Frakić
Članak je izašao u 17. broju Filmonauta. Jednogodišnja pretplata na 3 broja Filmonauta iznosi 60 kuna.
Izdavač Filmonauta je udruga Filmonaut, a pokretač Blank_filmski inkubator.